
20 Jan
Iz ugla jedne urbane mame: Zlatiboru u pohode – selo Tripkova
I dalje očarani Zlatiborom, planirali smo da ponovo posetimo ove divne predele, ovaj put u leto.
Želeli smo da iskoristimo sezonu godišnjih odmora i provedemo na Zlatiboru nešto više vremena nego prošli put. Nismo imali nikakav plan osim da ćemo se smestiti u istim apartmanima u “Vili borova” kao i prošle godine, jer smo njihovim uslugama bili prezadovoljni.
Sticajem okolnosti, dočekao nas je isti recepcioner koji nam je prošli put pomogao da pronađemo selo Rudine. Na naše iznenađenje, sećao se naše posete. Dao nam je ključeve apartmana i dodao: “Sada ćete verovatno do Tripkove? Jeste malo dalje nego Rudine, ali svakako ste kolima, pa to neće biti problem.”
Začuđeno smo ga pogledali i on je po našim izrazima lica shvatio da ne znamo o čemu priča. “Oprostite, ja sam požurio sa zaključcima. Pomislio sam da ste čuli za selo Tripkova, i manifestacije koje se tamo održavaju, pa ste zato baš u ovo vreme rešili da obiđete Zlatibor.”
Nismo znali ništa o tome, ali nam je bilo jako drago što je on znao i započeo tu priču. Sve nam je objasnio, tako da nam je ostalo da se raspakujemo, osvežimo i krenemo put naše nove destinacije.
A ono što smo saznali bilo je više nego dovoljno da probudi našu znatiželju. Naime, imali smo priliku da zateknemo u tom selu nekoliko umetničkih manifestacija, kao što su likovna kolonija, radionica za umetničku obradu stakla, a kako smo čuli, tih dana su se održavali i međunarodni seminari o srpskom folkloru. Ne znam kako to zvuči vama, ali mi smo bili krajnje pozitivno iznenađeni pominjanjem malog srpskog sela i međunarodnih seminara u istoj rečenici.
Posle nekih 20-ak kilometara, po našoj slobodnoj proceni, stigli smo u selo Tripkova. Krenuli smo u obilazak i stigli do centra sela, a kako smo saznali od lokalaca, oni ovaj deo sela zovu Žigale. Tu smo zatekli školu, staru seosku zadrugu i crkvu Svete nedelje. To je nešto što većina sela ima, manje – više. Ono što nismo očekivali jeste letnja pozornica i amfiteatar. Takođe, u samom centru smo naišli i na radionicu za umetničku obradu stakla “Tifani”, galeriju i salon prodaje. Teško je rečima opisati čega tu sve ima: unikatni komadi posuđa, neobične lampe, prelepi vitraži. Naravno, baš to mi je nedostajalo da upotpunim nedavno renoviranu dnevnu sobu u “shabby chic” stilu. I, razume se, malo sam preterala sa kupovinom, ali to sad nije tema.
Obišli smo likovnu koloniju, trudeći se da ne ometamo rad umetnika. Kako su nam rekli, od 2005. godine ustanovljen je i festival kratkometražnog filma koji predstavlja glavni događaj na letnjoj pozornici. Pitali smo se kako je moguće da živimo u Srbiji i po prvi put saznajemo da postoje ovakva dešavanja, tako bliizu nas, i to ni manje ni više, nego u selu od oko 350 stanovnika.
Kako se dan već bližio kraju, odlučili smo da izlet završimo večerom i vratimo se u sobu kako bismo se odmorili i pripremili za sledeći dan. Planirali smo da se ponovo vratimo u Tripkovu, ovaj put sa torbama za plažu, jer smo usput saznali da je u blizini i bistro akumulaciono jezero Vrutci na kom se možemo okupati i uživati u prirodi.
Iako sasvim suprotno od mirnog i pitomog sela Rudine u koje smo se zaljubili pri prethodnoj poseti, selo Tripkova se pojavilo na našem putovanju baš u pravom trenutku, onda kada smo bili spremni da istinski uživamo u svemu što smo tih dana videli i doživeli. Ukratko, nezaboravno iskustvo.

15 Jan
Iz ugla jedne urbane mame: Ako zaista želite da se odmorite, posetite zlatiborska sela
Da li vam je poznat onaj osećaj kada biste najradije nekome prekinuli vezu, naglo završili sastanak sa klijentom, isključili sve telefone, spakovali par krpica i četkicu za zube i pobegli nekud “Bogu iza nogu”?
Da, i meni.
Onda sigurno znate i onaj osećaj kada pomislite u sebi: Da mi je samo tri dana bekstva od ove gužve, rokova, galame… A onda verovatno sami sebe utešite ubeđenjem da su turistička mesta podjednako bučna i krcata poput tog sa kog ste želeli da pobegnete.
E pa, verujte mi na reč, ja sam pronašla mesto koje ispunjava sve kriterijume koje sam sebi u tom trenutku postavila.
Bio je to kraj marta i jedan krajnje iscrpljujući četvrtak. Trebalo je ispoštovati zadate rokove, odgovoriti na svaki mejl koji je te sedmice stigao u moje sanduče, otići u školu, pa u vrtić po decu i stići kući na ručak. Koji treba na brzinu pripremiti.
Ukratko, jedan od onih dana kada vam nije ni do čega, ali svejedno, život ide dalje.
Sela sam te večeri na kauč i neraspoloženo uzdahnula. Nisam morala ni da kažem šta mi je. Muž me je pogledao i dobacio: “A šta kažeš na to da ovaj petak spojimo sa vikendom i odemo negde da slušamo zrikavce?”
Nasmejala sam se, samo da bih mu pokazala da ne omalovažavam njegov trud da me oraspoloži. “A gde to, gospodine Svetski Putniče?”, pitala sam, blago ironično. “Ovde.”, rekao je i okrenuo ekran tableta prema meni. Na slici su bile niske, drvene kućice i prelepe zelene padine. Shvatila sam da se nije šalio. Takođe mi je istog trenutka bilo jasno da to nije neizvodljivo, kao što sam ja već unapred presudila.
Već sledećeg dana, sa minimalnim prtljagom, našli smo se u sred one iste slike, ovaj put uživo. Možda pogađate, bili smo na Zlatiboru. Osoblje na recepciji “Vile Borova” nas je uputilo, tako da smo bez problema pronašli taj prelepi predeo. Na nekih 6 km od centra Zlatibora prema Sirogojnu pronašli smo ovu prelepu oazu netaknute prirode. Selo Rudine.
Teško je poverovati da postoji mesto koje na tako volšeban način odoleva duhu modernog doba. Kažu da selo broji tek nekih stotinak meštana, a mnogi od njih, na koje smo nailazili tokom šetnje, bili su vrlo raspoloženi da nam ispričaju ponešto o svom rodnom kraju. Dirljivo je bilo čuti sa koliko ljubavi oni pričaju o svom zavičaju i zamljacima, pogotovo nama, koji dolazimo iz solitera, u kome već godinama živimo pored ljudi kojima ni ime ne bismo znali da nije poštanskih sandučića i interfona na ulazu. Ovim ljudima ta otuđenost nije poznata. Neretko su nas pozivali da budemo njihovi gosti. Da probamo pravi zlatiborski kajmak. I pršutu. I rakiju! I onu toplu, domaću, mirisnu pogaču. Prosto je bilo nemoguće odoleti toj neposrednoj gostoljubivosti.
A kada smo sve isprobali i obišli, odlučili smo da rasprostremo ćebe na jednom nepreglednom pašnjaku. Pogled je bio veličanstven. Padina okupana suncem, širila je prelep miris trave i lekovitog bilja, koje je ovaj put lečilo dušu. Nisam čula zrikavce (nije im ni bilo vreme), ali zato jesam bila očarana milozvučnim cvrkutom ptica. Shvatih da sam ovako zadovoljna i ispunjena bila još kao dete, dok mi je deda objašnjavao kako da razlikujem ptice po načinu pevanja. I da sam u međuvremenu zaboravila kako je lako i lepo osetiti tu istinsku životnu radost. Sve što mi je trebalo jeste taj ponovni, bliski susret sa prirodom. I taj osećaj da nebo iznad sebe vidim i zatvorenih očiju.
U nedelju popodne već smo se pripremali za povratak kući. Malo je reći da sam sa tugom napuštala ovo rajsko mesto. Jedino što me je radovalo je to što sam odatle odlazila prepuna nove, sveže životne energije. Upravo to mi je bilo preko potrebno da na svakodnevnu rutinu u koju sam upala pogledam drugim očima.
Zapravo, poenta ove priče je da sada ova mala bekstva planiramo jako često. Shvatili smo da nam za uživanje i “punjenje baterija” nije potrebna neka egzotična, prekookeanska destinacija. Bar ako vam je temperament sličan mom, a ukoliko ste pročitali ovaj tekst do kraja, verujem da jeste. Nisu vam potrebni posrednici i turističke agencije. Zlatibor je tu, a na prelepom Zlatiboru još lepše selo Rudine. Mesto kom se iznova i iznova vraćam, sada već dragim poznanicima, kad god osetim da mi je svakodnevica postala tmurna i zagušljiva.

28 Dec
Gornji Zlatibor
Murtenica je najveći masiv planine Zlatibor, proizilazi iz manjeg ali poznatijeg zlatiborskog masiva Čigota. Obuhvata jugo-istočni deo Zlatibora i pruža se od Borove glave i obuhvata sela Dobroselicu, Jablanicu i Stublo. Pokrivena je borovom i brezovom šumom, i to je ujedno i najšumovitiji deo Zlatibora u podnožju Murtenice.
Najviši vrh Murtenice je Brijač sa 1480 metara nadmorske visine i čini drugi vrh Zlatibora po visini posle Tornika. Murtenica danas svojim većim delom spada u okvire opštine Nove Varoši, nazivaju je još i Gornji Zlatibor.
Selo Jablanica
Jablanica se prostire dolinom istoimene reke. Reka Jablanica izvire ispod Tornika, a uliva se u Crni Rzav. U ovom selu živi 796 punoletnih stanovnika, a prosečna starost iznosi 46 godina. Međutim, poslednjih desetak godina život se vratio u Jablanici. Za vreme praznika posebno se dolazi u selo, i mladi i stari. A meštani uvek pripreme dobrodošlicu.
Nedaleko se održava poznati junski Višeboj, tokom koga se oživljavaju stare sportsko-viteške discipline.
Ovde se nalazi jedna od retkih drvenih crkvica, crkva brvnara koja je sagrađena je 1838. godine. Oltar je zaokrugljen, a vrata imaju interesantnu ornamentiku. U sklopu crkvenog kompleksa su sobrašice: sofre, šatre, čardaci, kako su ih nekada zvali. To su male drvene zgradice koje su podizali imućniji domaćini i koje su njima i njihovim gostima služile prilikom održavanja crkvenih sabora. U zlatiborskom i užičkom kraju još se jedino ovde mogu videti ovakvi građevinski objekti koji svedoče o nekadašnjem graditeljstvu. Najbolji majstori, zna se, bili su Osećani iz Osata, preko Drine i oni su gradili ovakve objekte širom Srbije.
Meštani pričaju da postoji legenda i da je u doba Turaka bilo tako da ako neko ubije jednog Turčina, dve srpske glave moraju da plate za to. I neko je ubio jednog Turčina, a meštani, isprepadani, uperili su prstom u Maru, koja je bila izbeglica iz Štrbaca i tu je došla sa svoja dva sina. Turci su ih za osvetu obesili obojicu. Nakon nekoliko vekova, Jablaničani su podigli spomenik Marinim nevinim sinovima.
Takođe je podignut spomenik majoru Vasiliju Lukoviću i palim borcima u bici na Cigli 1914. godine.
Jablanica je još poznata po izvoru Bela Voda. Radi se o hiperalkalnoj podzemnoj vodi, koja je veoma rekta u svetu tako da se i ovaj izvor svrstava u jedan od retkih na svetu. Ova lekovita voda se koristi za oboljenje kože, očiju, kod upale bubrega, gastritisa, ekcema, hepatitisa i psorijaze.
Da li ste posetili Jablanicu i njen lekoviti izvor?

22 Sep
Tamo gde je Pančić ugledao omoriku, Zaovine
Zaovine se nalaze u Zapadnoj Srbiji, i pripada teritoriji opštine Bajina Bašta. Predstavlja šumovito područje planinskog karaktera koje obuhvata naselje Zaovine sa 28 zaseoka, jezerom Zaovine i kanjonom Belog Rzava “Sklopovi”.
Nalazi se u južnom delu planine Tare u prostornoj celini poznatoj kao “Ravna Tara”. U geomorfološkom smislu predstavlja prirodnu sponu planine Tare sa Zlatiborskim masivom i Mokrogorskom kotlinom.
Upravo ovde je čuveni srpski botaničar Josif Pančić otkrio živi fosil biljnog sveta. Zaovine su jedino stanište Pančićeve omorike na metamorfnim stenama.
Selo Zaovine na Tari je poznato i po proročanstvu Miloša i Mitra Tarabića koji su još sredinom 19. veka prorekli da će “Drina poteći uz Taru”. Tarabići su najpoznatija srpska porodica proroka koja je predvidela da će Drina jednoga dana teći uzbrdo. Dugo je ovo proročanstvo svima delovalo nebulozno, a onda je nastalo magično jezero. Naime, veliki vodotok voda iz Drine se pumpama podiže na Taru, a kada je vodostaj nizak onda se spušta iz Zaovinskog jezera. Na taj način je i proročanstvo ostvareno.
Inače, Zaovinsko jezero dopunjavaju dva toka, Konjska reka i Beli Rzav. Osim glavnog Zaovinskog tu se nalaze i četiri manja jezera od kojih je jedno jezero Spajić, a ono se nalazi sa druge strane brane. Jedna od specifičnosti ovog jezera je što gledano iz visine ima zmajolik oblik, odnosno liči na zmaja koji leti. To nije njeova jedina specifićnost, mnoge karakteristike čine da ovo jezero deluje nestvarno baš poput letećih zmajeva. Šume i pašnjaci oko Zaovinskog jezera su gusti, netaknuti i stvaraju ambijent neponovjlive prirode, zbog čega je ovo jezero popularnije među domaćim turistima.
Osim prirodnog ambijenta koji je bajkovit, bitno je to što je jezero veoma čisto, što predstavlja njegov glavni adut. U jezeru žive pastrmke, som, štuka, šaran, ukupno 37 vrsti riba. Upravo zbog toga je ovo mesto omiljena destinacija za strastvene ribolovce, pa je jedan od potencijala i lovni turizam.
Zaovine su idealno mesto za porodice sa decom. Uz čarobnu prirodu koja opušta, tu je nestvarno čisto jezero u kome se može uživati tokom svih letnjih meseci.